Gostujući članak: Marin – SCENTIMENTAL WORDS
Frapin, aristokratski francuski proizvođač skupocjenih konjaka, ušao je u parfemski svijet prije deset godina u velikom stilu. Jeanne-Marie Faugier, tadašnji parfumer tvrtke TechnicoFlor, otvorila je ovu lijepu parfemsku priču svojim kvartetom – Terre de Sarment, Passion Boisee, Esprit de Fleurs i Caravelle Epicee. Cijeli kvartet odiše pomalo arhaičnim kompozicijama i gotovo bezobrazno grubim mirisnim crtama koje su nezamislive u današnjem hiperkomercijalnom svijetu. Svaka od tih kompozicija na svoj način smjestila me u neku situaciju iz prošlosti.
Ime Caravelle Epicee (Karavela s začinima) je savršeno izabrano. On je poput drvenog trupa broda koji je u sebe upio sve najskuplje začine i esencije Orijenta. Ovo nije miris za ljude koji ne mogu podnesti eksploziju začina na svom vratu. Ljubitelji akvatičnih mirisa i suvremenih parfemskih kompozicija neće se ovdje pronaći.
Caravelle Epicee je arhaično gruba kompozicija koja s vremenom postaje sve mekša. Otvaranje je eksplozija muškatnog oraščića s potporom korijandera i kima. Šlag na tortu ove začinske bombe daje crni papar. Mnogi će vjerojatno biti nenaviknuti na ovako iskrenu uvodnu začinsku simfoniju. Ako uložite malo strpljenja bit će te nagrađeni nevjerojatno opuštajućim kolopletom sandalovine i dimastog Guaiac drva na koju se nadovezuje fantastičan duhan iz cigarillosa. Osjećaj sjedenja uz kamin uz cigaru i čašu Islay viskija ili konjaka. Topao, umirujuć, blag i sjetan. Miris mirnijih proteklih vremena, neopterećenih suvremenim načinom života. Miris zime u sigurnosti svog toplog doma. Miris svega čemu svjesno ili nesvjesno težimo.
Caravelle Epicee sam našao u Toskani, u malenoj niche parfumeriji u Pratu. Tog kišnog dana Caravelle Epicee potukao je Tom Forda, Creed i druge parfemske gigante. Jednostavno, tako je dobro „sjeo“ tom sivilu renesansnog Prata i duhu prohujalog vremena. Istu večer izašao je sa mnom na večeru u Vilu stotinu dimnjaka ili Vilu Medicea la Ferdinanda na brijegu blizu Artiminija. Tamo se Caravelle osjećao kao kod kuće. U zdanju nekad punom života, a danas samo uglancanoj ljušturi koja u suton ugošćuje gala večere. Hodnici okupani tišinom, mrakom i aristokratskom tugom. Miris neuhvatljive bolje prošlosti koju neumorno tražimo.
